GORNJI BOGIĆEVCI


dobri otac - sluga Božji - ANTE ANTIĆ

MOLITVA ZA PROGLAŠENJE BLAŽENIM I DOBIVANJE MILOSTI PO ZAGOVORU O. ANTE ANTIĆA (slavi se 04. ožujka)

Bože, Oče nas, izvore svakog dobra! Sin nas je Tvoj poučio da budemo savršeni i milosrdni po uzoru na Tvoju dobrotu. U Duhu Svetom, Ti si slugu svoga oca Antu Antića uzdigao do savršenog vršenja Tvoje svete volje. Proslavi, Gospodine, slugu svoga i na ovoj zemlji čašću svetaca, a meni po njegovu zagovoru udijeli milost za koju Te sada posebno molim...(Sada navedi osobnu molbu za koju moliš) Nadasve mi daruj svoje svjetlo i milost da poput oca Antića sve činim i trpim iz ljubavi prema Tebi koji si sa svojim Sinom i Duhom Svetim izvor svakoga dobra i smirenja svih srdaca. Amen.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu ... (tri puta)

+ + +

SLUGA BOŽJI, OTAC FRA. ANTE ANTIĆ 1893 – 1965

Sluga Božji o. fra Ante Antić rodio se 16. travnja 1893. u selu Prvić-Šepurinama, na otočiću Prviću kod Šibenika, kao šesto od desetero djece Tome Antić i Tade r. Vlahov. Djetinjstvo je proveo u Zatonu kod Šibenika, gdje je završio šesti razreda osnovne škole. Godine 1905. odlazi u franjevačko sjemenište u Sinj s nakanom da postane redovnik svećenik. Godinu novicijata završio je u visovačkom samostanu, filozofiju u Zaostrogu, a bogosloviju u Makarskoj. Za svećenika je zaređen 29. srpnja 1917. u Šibeniku.

U svojoj provinciji Presvetog Otkupitelja vršio je službu magistra klerika: u Makarskoj - uz male prekide - od svećeničkog ređenja do 1946. i u Zagrebu od godine 1946. do 1956. Uz to, već i prije, a posebno zadnjih desetak godina života neumorno se posvetio apostolatu ispovijedanja i duhovnom vodstvu, za što je od Boga bio nadaren posebnim darovima. Također se bavio karitativnim radom za siromašne i potrebite. Fra Antine posljednje godine života označene su velikom strpljivošću u bolesti i predanjem Bogu u savršenoj ljubavi. S upaljenom svjetiljkom dočekao je dolazak Gospodnji 4. ožujka 1965. u Zagrebu.

Već kao sjemeništarac, a potom kao klerik i svećenik, fra Ante se isticao izvanredno kreposnim životom, osobito čistoćom i dobrotom srca, poniznošću, jednostavnošću, ljubavlju prema Kristu i Bl. Djevici Mariji, vjernošću Crkvi, svome franjevačkom redu i provinciji. Istodobnom, uronjen u Boga, bio je bliz ljudima i njihovim potrebama i problemima. Zbog svega toga već za njegova života nastao je glas o njegovoj svetosti. Taj glas nastavio se širiti i poslije smrti. Mnogi se preporučuju njegovu zagovoru kod Boga ili mu zahvaljuju za primljene milosti. To je bio dostatan razlog da se godine 1984. pokrene postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Tim je činom o. Antić dobio naslov sluga Božji.

**************************************************************************************************

Sluga Božji o. Ante Antić

(1893-1965)

U Svetoj godini 1975. u spomen utemeljitelja sv. Vinka i 130. godišnjice dolaska sestara u Zagreb, sestre milosrdnice organizirale su u svojoj crkvi karitativni tjedan s razmišljanjima o najvećoj i jedinoj zapovijedi - Ljubi Boga i bližnjega! U sklopu toga tjedna bilo mi je povjereno predavanje "Karitativni likovi hrvatskih blaženika". Ja sam temu shvatio i strogo i prošireno, pa sam uz hrvatske blaženike spomenuo i nekoliko onih koji još nisu došli na oltar. Kako je predavanje zapravo bila homilija u sklopu mise, jasno je da sam morao biti kratak i sažet i točno se ograničiti na određeni broj osoba. Poslije Euharistije jedna mi je redovnica vrlo zamjerila što nisam spomenuo oca Antića. Odvratio sam joj da sam se zbog ograničenosti vremena morao nužno ograničiti i na nabrajanje osoba. Ona je ostala pri svome tvrdeći da je otac Antić u karitativnom pogledu takva osoba koju se nije smjelo izostaviti. Poštivam mišljenje te redovnice i mogu se u nj uživjeti jer ga je ona kao takvoga snažno doživjela. Ja sam se u životu samo jednom susreo s ocem Antićem te u svoj dnevnik posve kratko zabilježio ovo: "2. IV. 1964. posjetio sam u Vrbanićevoj ulici u Zagrebu zagrebačkog sveca fra Antu Antića. Poljubio sam mu ruku i zamolio za blagoslov i od srca me je blagoslovio."

O životu oca Antića želim ovdje dati samo najkraće podatke, a onda se malo dulje zaustaviti na njegovoj kreposti ljubavi prema bližnjemu, da tako nadoknadim što je u karitativnom tjednu nemoguće bilo učiniti. Otac Ante se rodio 16. travnja 1893. u Šepurinama na otoku Prviću kod Šibenika. Stupio je u franjevački red Provincije Presvetog Otkupitelja te vršio službu magistra klerika, u kojoj je vrlo zauzeto sudjelovao u odgoju redovničkog podmlatka. Djelovao je u Makarskoj i u Zagrebu kao vrlo tražen ispovjednik i duhovni vođa. "Rasipao je oganj kojega je bio pun." Umro je na današnji dan 1965. te je uz ispraćaj velikog mnoštva naroda pokopan na zagrebačkom Mirogoju. Tijelo mu je 15. prosinca 1970. preneseno u kriptu Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Kroz četiri godine nakon smrti izišla su mu već tri životopisa. Napisali su ih: sestra Marija od Presv. Srca, klarisa, o. Ante Katalinić, isusovac i N. Faranetić.

O. Antić je kao redovnik bio puki siromah, ali je ipak preko njegovih ruku prošlo mnogo novca za sirotinju. Davali su mu ga bogatiji vjernici s namjerom da on, koji je bio tako samilosna srca prema svakome, podijeli onima koji su bili potrebni.

O. Antić je znao moljakati za siromahe novac i od svoga kućnog poglavara i od provincijala. Novac bi preko jedne redovnice slao na razne adrese osobno. I tako se njegova dobrotvorna ruka širila na daleko. Dopisivanjem se za potrebne obraćao odvjetnicima i liječnicima, koje je poznavao kao dobre i praktične kršćane, pa je i na taj način mnogima pomogao. Nekima je svojim zauzimanjem uspio pronaći stan, a na taj način i spasiti pokoji ugroženi brak.

Veze oca Antića probijale su i državne granice. Preko njih je jedne slao u inozemstvo na studije, druge opet da nauče strane jezike. Svojim bi štićenicima ondje isposlovao besplatan stan i hranu.

U svom životopisu koji već svojim naslovom Dobri otac Antić najbolje o njemu kaže ono bitno, Ante Katalinić piše: "... Jednu stvar otac Ante nije mogao podnijeti: da netko prekine studije zbog siromaštva. Takvima bi redovito omogućio nastavak studija.

Izobrazba mladih ljudi, stjecanje kvalifikacija - na to je bio naročito osjetljiv.

- Oče gvardijane, R. bi željela studirati. Zar joj ne biste mogli to omogućiti? Davati redovitu pripomoć?

- A odakle?

- Pa, iz "Kruha sv. Ante".

- Ali, ona je namještena, ima svoju plaću.

- Radi studija morala bi ostaviti službu.

- Oče Ante, nikako. Iz "Kruha sv. Ante" smijemo dijeliti samo siromasima. Ona nije siromah kad prima svoju plaću. A studirati pomoću "Kruha sv. Ante", to ne ide.

Pobrinuo se otac Ante za nju na drugi način.

Koliko god je otac Ante bio svet, koliko god je ljubio bližnjega, isto toliko bio je pun razumijevanja za suvremeni život, isto toliko bio je progresivan.

Čovjek se morao čuditi činjenici da je taj povučeni samostanac bolje poznavao život u svijetu od ljudi koji su živjeli usred toga svijeta.

Morao se čuditi njegovim neprestanim poticajima da se ide u korak sa znanošću, da se stekne što veća izobrazba i što više kvalifikacije.

A najviše ste se morali diviti njegovu upornom nastojanju i uspjesima na tom području.

Nije otac Ante imao nigdje ništa. Puki siromah. A kolikima je omogućio da svrše najviše škole, svih mogućih struka.

Nije se u tom pogledu brinuo samo za mlade ljude koji žive u svijetu. - Ne znam što da radim - tužila se poglavarica jednog zagrebačkog samostana časnih sestara - otac Ante bi htio da svaku sestru koja to zaželi pošaljem u inozemstvo na studij, ili na praksu, ili na učenje stranih jezika.

Pa kad bi svakome omogućio da ostvari što je želio, onda bi, kad bi bilo potrebno, još i ovo nadodao:

- Sinko, kćerce, da li ti je teško izmoliti pokoru koju sam ti dao u ispovijedi? Ako ti je teško, ja ću je izmoliti.

Ili ovo:

- Sinko, kćerce, ne boj se, sve će biti dobro. Bojiš se kazna, koje ti je možda Bog namijenio? Ja te kazne uzimam na sebe...

Sav je živio za bližnjega.

Otac Ante - sama dobrota."

Životopis oca Antića što ga je napisala sestra Marija od Presv. Srca nosi naslov Duh ljubavi. Vjerujem da taj naslov nije slučajno odabran. Autorica je htjela izreći o ocu Antiću ono najznačajnije. Životopisci oca Antića, koji su ga dobro osobno poznavali, s njime se susretali i doživljavali ga, jednodušni su u isticanju njegove čovjekoljubivosti. Isto je doživjela i ona redovnica, koju sam spomenuo, pa joj je bilo neshvatljivo kako je moguće govoriti o karitativnoj djelatnosti hrvatskih Božjih ugodnika a ne spomenuti oca Antića. - Meni je osobno vrlo drago što je u naše dane u liku oca Antića zasjao lik tako velike ljubavi prema čovjeku, koji je na svoj izvorni način postao utjelovljenje one velike himne ljubavi apostola naroda:

"... Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva, ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada. sve podnosi. Ljubav nigda ne prestaje..." (1 Kor 13,4-8).