|
Pročitajte,
spremite, sačuvajte i upotrijebite ovaj tekst prije sakramenta pomirenja
(ispovijedi). P. Ivan Androić MSC na detaljan način opisuje
pripravu za ispovijed, koja može biti dobra priprava i za životnu ispovijed.
Reknemo li
da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama’ (1 Iv 1,8). ‘O, koliki
su propali zbog manjkave Ispovijedi’ – sv. Terezija Avilska, naučiteljica Crkve.
ZADNJA ISPOVIJED:
Zataja ili zaborav kojeg teškog
grijeha? Ispravljeno zlo počinjeno bližnjemu? Ispovijed
iz običaja, bez obraćenja, kajanja, odricanja od svakoga pa i
najmanjega grijeha, bez potpunog opredjeljenja za Krista i
život u njegovoj ljubavi i milosti? Izvršena pokora?
1.
Praznovjerje, okultizam i magija (idolopoklonstvo /je li mi Bog na
prvom mjestu u životu ili imam neke druge ‘bogove’: novac, materijalno
bogatstvo, karijera, ugled, vlast, čast, tijelo i tjelesnost, odjeća i vanjski
izgled, športaši i sl., computor, internet, automobil…/; tumačenje
snova-znakova-brojeva, vjerovanje zvijezdama /astrologija/-horoskop, gatanje u
šalicu-dlan /hiromantija/-karte /osobito tarot karte/-kristale, pomoću
vode-vatre…; mentalna kontrola /hipnoza/; spiritizam /aktivno sudjelovanje ili
samo pasivno prisustvovanje seansama/; bavljenje magijskim praksama /bilo crnom
bilo ‘bijelom’ magijom/: utjecanje nadriiscjeliteljima, bioenergetičarima,
radioestezistima, kiropraktičarima, vidovnjacima, čarobnjacima, vračarima i
drugim osobama koje se bave i prakticiraju okultizam ili magiju /bacaju ili
’skidaju’ uroke…/ - koliko puta?; crtanje, nošenje ili držanje /postavljanje/
praznovjernih predmeta (talisman = ‘donosi’ sreću,
uspjeh; amulet = ‘štiti’ od nesreće, zla, bolesti…; hamajlija
= čarobni zapis, uročice; ‘donosi’ sreću, uspjeh /potkove, likovi poganskih
božanstava, zodiakalni znakovi, djeteline sa četiri lista, slonići, privjesci od
koralja, kljova, crnih ručica…/ ili okultnih znakova ili simbola /pentagram,
heksagram, Neronov križ, ‘666′, izokrenuti križ/; čitanje praznovjernih
magijsko-okultnih knjiga i časopisa) – Kult Sotone (sotonizam).
- Vjera: zataja, stid, sumnje, površnost – Protuvjerska društva, sekte,
nekršćanski pokreti i prakse: članstvo, podupiranje ili biti istomišljenik
(masoni /slobodnozidarske lože/, tečajevi transcendentalne meditacije,
zen-meditacije, yoge, reikia, metode za samoostvarenje…; sotonske sekte, New
Age, Hari-krišna, Sai Baba i slični istočnjački pokreti, Jehovini svjedoci,
mormoni, pentekostalci…) - Potpuno napuštanje vjerske prakse, kršćanskog
života – Mržnja, ravnodušnost (mlakost), iskušavanje,
mrmljanje… protiv Boga - Napad i pogrđivanje crkvenih
službenika, nauke Crkve (o sakramentima, seksualnosti,
kontracepciji-pobačaju, rastavi, drogi, eutanaziji, kloniranju, istospolnim
‘brakovima’… ili podržavanje takvih stavova) - Molitva – Oholost – Očaj
– Zavjet – Svetogrđe (primanje sakramenata u stanju smrtnoga grijeha –
otkada?; /npr.: svetogrdna Ispovijed – tko svjesno, svojom voljom zataji ili
sakrije neki teški grijeh ili ga samo djelomično prizna, ili ga priznaje ali se
ne kaje ili pak ima namjeru i dalje griješiti; svetogrdna Pričest – tko se
pričešćuje u stanju smrtnoga grijeha ili ne vjeruje u istinitost Kristove
otajstvene prisutnosti u Euharistiji/).
2.
Psovka – hula (strašnija od ikojeg drugog grijeha; u Ispovijedi se ne
smiju ponavljati psovke /to je novi grijeh, i to u Sakramentu!/ i ne ih
imenovati, nego treba reći da li su velike ili male;
velike: pogrđivanje Boga, Majke Božje, Crkve, svetaca i svetih
stvari /treba navesti broj ili učestalost /dnevno, tjedno,
mjesečno ili sveukupno/;ponavljanje tuđih psovki; psovka pred
djecom = sablazan - koliko puta?); šutjeti na tuđu
tešku psovku - Spominjanje Božjeg Imena uzalud, bez poštovanja, iz
navike, kao poštapalicu - Zakletva ili prisega (imenom
Božjim?-lažna /koliko puta?/-uzalud?) - Proklinjanje drugih
(Imenom Božjim ili bilo koje vrste - koliko puta?; iz loše ‘navike’ ili ‘šale’).
3.
Nepoštivanje Dana Gospodnjeg: nedolazak na Sv. Misu u nedjelje i druge
zapovijedane blagdane (= teški grijeh /ne zaboravi broj!/;
zapovijedani blagdani:Božić, Tijelovo, Vel. Gospa, Svi Sveti i sve
nedjelje; nijedna Misa u tjednu ne može zamijeniti nedjeljnu Sv. Misu; ako ne
idem redovito, već samo kad ‘imam vremena’, znači li to da imam neke druge
‘bogove’: zaradu, posao, hoby, vikendicu, društvo, utakmicu; zanemarivanje Sv.
Mise za vrijeme praznika, godišnjih odmora, zbog gostiju…?); teški
poslovi u Dan Gospodnji (koliko puta?), naređivanje ili obavljanje onih
poslova koje inače svakodnevno radim (bez neke velike potrebe ili nužde ljubavi)
- Ponašanje u crkvi, zakašnjavanje na Sv. Misu (tko dođe iza Prikazanja
ili ode prije Pričesti, nije ispunio svoju vjersku dužnost = teški grijeh!; tko
dođe iza Čitanjâ – ne smije na Sv. Pričest!); rastresenost i nedovoljna pažnja
na Sv. Misi; dolazak u crkvu neprikladno odjeven; ostajanje izvan ili oko crkve
za vrijeme Mise, pušenje i pričanje… - Godišnja Ispovijed i uskrsna
Pričest – Post (Čista Srijeda i Veliki Petak: od navršene 18. do
započete 60. god. života) - Nemrs (u sve petke: od navršene 14.
god. do kraja života; izvan Korizme, može se zamijeniti karitativnim djelima,
drugim odricanjem /od pića, pušenja, zabave…/ ili vježbama pobožnosti /molitva,
čitanje Sv. Pisma…/) – Obdržavanje euharistijskog posta (jedan
sat prije Pričesti ne jesti tvrde hrane /niti žvakati žvakaću gumu!/ i ne piti
ništa osim prirodne vode ili lijeka – izuzetak su osobe poodmakle dobi i
bolesnici).
4.
Djeca: Neposluh i nepoštivanje roditelja, starijih i odgojitelja, vrijeđanje,
prijezir, nezahvalnost i grubost – Odnos prema braći (bratska
ljubav).
- Zaposleni: uskrata materijalne pomoći
roditeljima.
- Roditelji: kršćanski odgoj djece (zajednička molitva;
odgađanje krštenja; briga da djeca obavljaju kršćanske dužnosti
/Sv. Misa, sakramenti, pouke u vjeri/, da ne idu u zlo društvo, ne izgovaraju
nepristojne riječi, ne psuju, čedno se odijevaju; nadzor nad
slobodnim vremenom djece /dopuštanje neumjerenih zabava, prate li što im djeca
čitaju i gdje sve zalaze…/; razgovor; dobar primjer
/sablazan?/) - Podržavanje ili odobrenje zajedničkog stanovanja i života
bez vjenčanja svog djeteta - Grub ili popustljiv odgoj
(nepravedno ili u srditosti bez mjere kažnjavanje ili prevelika blagost kad
pogriješe) - Briga za materijalne i duhovne potrebe
djece – Pretjerano izbivanje i zapostavljanje obitelji (zbog posla ili
hodanja po kafićima i drugdje…) - Svađe u obitelji, grubost
i progon ukućana.
- SVI: Napuštanje roditelja i starijih osoba u
starosti i bolesti, samoći ili neimaštini - Neopravdano slanje u
staračke domove.
5.
Ubojstvo (djelom /grijeh koji u nebo vapi za osvetom, Post 4,10/;
mislima, riječima, osobito mržnjom /usp. 1 Iv 3,15/ ili po
sablazni /= ‘duhovno ubojstvo’ – lošim primjerom, stavom,
riječima ili propustom navesti drugoga na grijeh: psovku, blud, krađu…- koliko
puta?/ - Izlaganje svog ili tuđeg života bez potrebe pogibelji
ili smrtnoj opasnosti; uskrata pomoći nekome u opasnosti ili potrebi -
Tučnjava – Ozljede – Vožnja (autom, motorom, biciklom: nerazborita
smionost i kršenje propisa, pod utjecajem alkohola; pješaci: nepoštivanje
prometnih znakova) - Svađa i svadljivost – Nasilje – Grubost,
nepopustljivost – Prkos – Srdžba (na osobu, događaj…; bijes) -
Izrugivanje, prezir i ponižavanje drugih - Ljubomora – Uvreda –
Prijetnja – Ucjena – Željeti drugima smrt ili raznazla (kao i samom
sebi: pokušaj ili misli na samoubojstvo) - Odbijanje
ili odugovlačenje pomirenja (opraštanje samo ustima, a ne i
srcem-uvijek-lako-kako meni oprašta Otac nebeski; nečinjenje ‘prvog koraka’ pri
pomirenju, podržavanje stare mržnje, svađe ili neprijateljstva; zloba,
osveta; odlazak na počinak, molitvu prije pomirenja ili na Sv. Pričest
/!/ svojevoljno nepomiren) - Škrtost – Samosažaljenje – Nanošenje štete
vlastitom ili tuđem zdravlju (pretjerano pušenje, tabletomanija; neumjerenost
u jelu /proždrljivost/ i piću/opijanje-koliko puta?,
izbjegavanje liječenja od alkoholizma…/; droga /proizvodnja,
uporaba /sâm ili s drugima?/, prodaja - koliko puta?/) – Pretjerano gledanje
TV-’surfanje’ po internetu i sl. - Lijenost (neuredna
težnja za počinkom, npr. nerad, nesamostalnost u izrađivanju svojih zadataka;
/zlo/uporaba vremena, snage i sposobnosti /talenata/ koje imam od Boga,
nerazvijanje plemenitosti i drugih naravnih darova; propuštanje dužnosti
/bespotrebno izostajanje iz škole, sa fakulteta ili posla/; nemar /u radu,
liječenju…/) - Odnos prema prirodi i okolišu (očuvanje;
bacanjem otpada ugrožavao nečije zdravlje i čovjekov okoliš) -
Neumjereni nacionalizam; podržavanje predrasuda u pogledu stranaca -
Pripadnost stranci čija se programska načela protive kršćanskom moralu, osnovnim
pravima osobe ili nauku Evanđelja (koja npr. podržava eutanaziju,
legalizaciju droge, pobačaj i kontraceptivna sredstva, istospolne brakove,
nepoticanje demografske i socijalne politike… - otkada?).
- Stav prema neprijateljima (nespremnost na činjenje dobra
onima koji me mrze, molitvu za one koji me progone, kleveću i zlostavljaju,
ne-blagoslivljanje onih koji me proklinju, ne-pozdravljanje /usp. Lk 6,27s., Mt
5,44/; življenje s nekim u trajnoj svađi i neprijateljstvu) -
Pobačaj (broj?; jednaki grijeh kod pobačaja imaju i muškarac i žena; izvršio,
sudjelovao, nagovarao, pomagao, savjetovao, šutio ili dopustio taj čin
= ako je pobačaj izvršen, katolik upada u unaprijed izrečenu kaznu izopćenja); pilula
2. dana i spirala = abortivna sredstva (koliko dugo?; /pobačaji po
spirali – prosječno nekoliko puta godišnje!/); drugi kemijski
preparati, intrauterinski uređaji i cjepiva, koja djeluju ustvari kao
pobačajni u najranijem stadiju razvoja života novoga ljudskog bića (SA
SVIM ABORTIVNIM SREDSTVIMA MORA SE PREKINUTI, a spiralu odstraniti -
PRIJE ISPOVIJEDI, jer inače ne
možeš odlučiti da ‘nećeš više griješiti’!) – Izvršenje ili sudjelovanje
(činom ili propustom) kod sterilizacije, umjetne oplodnje, eutanazije,
ubojstva i samoubojstva (medicinsko osoblje: propisivanje ili prodaja
takvih farmakoloških sredstava) - ‘Tuđi grijesi’ (svojevoljno
biti uzrokom tuđih grijeha): savjetovati, zapovijedati, šutjeti, privoljeti,
nagovarati, hvaliti, pomagati, braniti… - Nepozivanje ili prekasno
pozivanje svećenika bolesniku ili umirućem.
6. i
9. Bludnost (neuredna težnja za spolnim užicima): svojevoljne
i svjesne besramne i bludne misli, riječi i djela: požudni pogledi
(preljub u srcu; usp. Mt 5,27-28), besramni razgovori,
maštanja, šale i vicevi, pjesme, gledanja, dodiri; nagovaranje ili prisiljavanje
drugoga na nečistoću (napastovanje, zavođenje…; silovanje /također i supruge/ –
koliko puta?); čitanje ili gledanje (u kazalištu, na filmu,
ilustracijama, internetu, kupalištu…) čega nepristojnog /voajerizam/; čitanje,
gledanje ili raspačavanje (širenje) nepristojnih i
pornografskih filmova i kazeta, knjiga i časopisa koji obezvređuju i
ponižavaju seksualnost (koliko puta, broj osoba?); “filmski” poljupci
prije braka, sablažnjivo ljubakanje na javnim mjestima; preslobodno
ponašanje prema drugoj osobi…; izbjegavanje bliže grješne
prigode koja može biti prigoda za uvredu Boga u teškoj stvari, u kojoj
redovito padam u teški grijeh (plesovi s pretjeranim kontaktima, raskalašena
zabava …, besramne igre; odlazak na sumnjivo mjesto /npr. night-club
/streeptease//, u kino, saunu, na kupalište, masažu… s nečistom namjerom;
nudistička plaža; zla knjiga, časopis, društvo…); samozadovoljavanje
(masturbacija – koliko puta? – čin koji je u sebi i teško neuredan;
teški grijeh protiv čistoće – KKC 2396; pri moralnoj prosudbi, valja uzeti u
obzir čuvstvenu nezrelost, snagu stečenih navika, stanje tjeskobe ili dr.
psihičkih ili društvenih činilaca koji umanjuju ili svode na minimum moralnu
krivnju – KKC 2352); nastranosti (istospolni odnosi,
sadomazohistički pristup seksualnosti, analni, grupni odnosi i dr. -
koliko puta?); spolno iskorištavanje djece ili mladih
(pedofilija…; zavođenje?- koliko puta?); obuzetost seksom;
manjak stidljivosti (nedolično odijevanje /razgolićenost/ i ponašanje;
u sebi je zlo, a za druge grješna prigoda /tuđi grijesi!/…);
neispovjeđene besramne dječje ‘igre’…
- Oženjene i udate
osobe (za planiranje obitelji dopuštena je samo
metoda plodnih i neplodnih dana koja je i
najzdravija i najbolje izgrađuje bračnu ljubav): izbjegavanje
potomstva (strah od djece, ograničenje u bračnom životu jedino u
neplodne dane bez dovoljna razloga); čuvanje od začeća na
nedopušten način (bilo kakvimkemijskim ili mehaničkim sredstvom
/stalno ili prigodice/: prezervativ, tableta, prekid odnosa
/= bračna onanija – Post 38,9-10/ – koliko puta?) (SA SVIM OVIM
KONTRACEPTIVNIM SREDSTVIMA MORA SE PREKINUTI
PRIJE ISPOVIJEDI!);
izravna sterilizacija, inseminacija i umjetna oplodnja – Zlouporaba
bračnih dužnosti(sebično zadovoljenje pohote, bez darivanja u ljubavi i
prenošenja života; i spolni čini između bračnih drugova su nemoralni, ako nisu
izraz njihove međusobne ljubavi!) - Nastranosti u bračnom životu –
Preljub (s oženjenom ili slobodnom osobom?; za novac /prostitucija/ ili
interes – koliko puta?) - Izvanbračne veze; biti previše prisan
i previše se viđati s tuđim ženidbenim drugom - Rastava
(u srcu ili sudska?; civilno rastavljeni i ponovno vjenčani nalaze se u
stanju javnog i trajnog preljuba /čini objektivno preljubnički i po Evanđelju
izričito zabranjeni: Mt 5,32; Mk 10,11-12; Lk 16,18/ i ispovjednik, ako ne želi
biti sukrivac, dužan im je uskratiti odrješenje) - Življenje u
nesakramentalnom braku (tzv. “slobodna veza”, brak “na pokus”,
samo civilno vjenčanje i sl; kršćanski vjernici tako se sami isključuju iz
crkvenog zajedništva i ne mogu dobiti odrješenje dok su u takvoj situaciji, osim
u smrtnoj opasnosti) - Rodoskvrnuće; nečuvanje intimnosti
bračnog čina (pred djecom = sablazan).
- Zaručnici i
slobodni: Prekomjerna senzualna nježnost – Seksualni
odnosi prije braka (blud: spolni čin slobodnog muškarca i slobodne žene
– koliko puta?) - Zajedničko stanovanje i život bez vjenčanja
(otkada?; za odrješenje, mora se prekinuti sa tim stanjem) - Dijete
začeto u grijehu (izvan sakramentalnog braka).
7. i
10. Krađa (ukradeno smo dužni vratiti ako možemo ili sličnu vrijednost
dati za siromašne; i male krađe učinjene u nizu mogu postati teški grijeh ako se
time počini velika šteta; krađa iz crkve ujedno je i svetogrđe);uzimanje
nečega što nije moje (npr. stvari s javnih mjesta, privatna uporaba
društvenih dobara nekog poduzeća; ‘intelektualna krađa’ /kićenje tuđim perjem’,
nepoštivanje autorskih prava, nedopuštena krađa s interneta i sl./); ukradeno
primiti, nađeno pridržati; nevraćanje duga i stvari - Lakomost
(neuredna čežnja za posjedovanjem i bogaćenjem): materijalizam,
obuzetost novcem i stjecanjem materijalnih dobara; otimanje, pohlepa(gramzljivost);
nepravedne plaće, odgađanje isplate; izrabljivanje; prijevara
(pri kupnji, mjeri, prodaji…; velika?);laka i nepoštena zarada
(npr. nelegalnom djelatnošću, povisivanjem cijene špekulirajući neznanjem ili
nevoljom drugoga; u velikom iznosu?); utaja
(varanje u prijavi porezne osnovice, plaćanju dugova, uskraćivanje dužnih
doprinosa…; u velikom iznosu?), hazardne igre
(kockanje za novac i bilo koje vrste, igre na sreću s mogućim velikim gubitkom =
stranputica materijalizma, parazitstva i nerada); pronevjera (u kojem iznosu?);
krivotvorenje(spisa, čekova, računa… u kojem iznosu?)
- Rasipništvo – Uništavanje javne imovine – Podmićivanje i primanje mita – Šteta
(velika?; popravio?) - Tvrdoća srca na tuđe nevolje
(ljubav prema siromasima, djela milosrđa) - Nesavjesnost u poslu i
dužnostima (loše obavljeni radovi…) - Veseliti se tuđoj nesreći
(zluradost) - Zavist; natjecanje s drugima u stjecanju
materijalnih dobara - Nedovoljno cijenjenje truda i napora drugih
- Švercanje u tramvaju i autobusu (ako imamo mogućnost platiti kartu).
– Pozajmljivanje samo onima od kojih se nadam dobiti (da mi se jednako
vrati; usp. Lk 6,34-35) - Trošenje za životinje svote koje bi morale olakšavati
ljudske nevolje, davanje životinjama osjećaja koji se duguju samo osobama.
8.
Laž (neistina ili nepravovremeno izrečena istina); dovođenje
drugoga u zabludu - Laskanje (= prijevara u riječima;
neiskrenost, dvoličnost), ulagivanje i dopadljivost (osobito:
ako drugoga utvrđuju u zloći djela i opakosti ponašanja) - Hvalisanje –
Lažno svjedočanstvo – Nepravedno i nerazložno optuživanje,
sumnjičenje i osuđivanje drugih - Ogovaranje (loš
govor o drugima, iznošenje i prepričavanje tuđih
istinitih pogrešaka) -
Kleveta osoba ili ustanova (ako pritom zlurado nešto dodajemo ili
izmišljamo /ocrnjujemo/ – može biti i teški grijeh; opoziv
klevete, popravljanje štete time
nanesene tuđem dobrom glasu ili imetku); rado slušanje kleveteili poticanje
klevete svojom znatiželjom; ne stati u obranu nevinoga, nepravedno napadnutog… –
Klonjenje posebnog i nezdravog prijateljstva - Poruga
(ironija) - Kritizerstvo - Lažna obećanja; vjernost obećanjima
i ugovorima – Griješni kompromisi – Stidjeti se svjedočanstva za Gospodina
(djelom i riječju) – Iz straha, dvoličnosti ili ljudskog obzira postupati
protivno vlastitoj savjesti – Nečinjenje dobrih djela (molitve, milostinje,
posta…) u skrovitosti i svojih dužnosti s dobrom nakanom (već iz ljudskog
obzira, radi pohvale, da ljudi vide…).
Nema nikakva
grijeha bilo kako teškoga,
da ga Crkva ne bi mogla oprostiti (KKC 977).
- Ako nema iskrenog priznanja,
kajanja i odluke
da više nećemo griješiti, kao i ako svojevoljno zatajimo
neki teški grijeh, Ispovijed nije
valjana i ne opraštaju nam se grijesi; tako činimo još i novi
grijeh, tj. svetogrdno
se ispovijedamo i primamo bez prave nakane Kristove svetinje –
Sakramente.
- Što
je po moralnoj prosudbi ‘teški grijeh’? Za teški grijeh traže
se tri uvjeta: teška stvar (čin je po sebi teška povreda Božjega zakona /Božje i
crkvene zapovijedi, Zapovijedi ljubavi…/); jasna, puna svijest o važnosti stvari
(znanje da je neki čin grješan, da je zlo, da se protivi Božjem zakonu);
konačno, i slobodna volja u odluci (dostatni stupanj slobode, potpuni pristanak,
osobni izbor zla). Dakle: teška stvar, znam i hoću (zajedno).
Ako posve ili bitnim dijelom nedostaje jedan od ta tri elementa, nema smrtnoga
grijeha, već se može raditi samo o lakomgrijehu (npr. potpuno
nesvojevoljna ili nesvjesna nečista misao
nije grijeh /u potpunom snu ne može se sagriješiti/; nisu li te stvari sasvim
svojevoljne i svjesne /npr. u polusnu, u naglosti/, tada su
one laki grijeh/).Sáma napast (ako nije isprovocirana) nikada
nije grijeh (biti napastovan – nije grijeh; i Isus u pustinji bio je
napastovan; usp. Mt 4,1-11; grijeh počinje pristankom). Dužni smo
ispovjediti svaki pojedini smrtni grijeh(objektivno teški grijesi bili
bi npr: svetogrđe, okultne prakse, teška psovka, proklinjanje, propuštanje Sv.
Mise i težački poslovi bez potrebe na Dan Gospodnji, ubojstvo, namjerno teško
ugrožavanje svog ili tuđeg života, teška uvreda, izvršenje ili sudjelovanje u
pobačaju, sprječavanje začeća, blud, bludnost, preljub, pijanstvo, droga,
sablazan, velika šteta i teška krađa, razbojstvo, kleveta, oholost, odbijanje
Božje ljubavi i slično; ako se ne namjeravamo toga ostaviti, Ispovijed
je nevaljana, makar i priznali sám grijeh, jer bez čvrste odluke da ćemo se
ostaviti grijeha, nema valjane Ispovijedi). Samo Bog zna tko je veći a
tko manji grješnik. Na nama je da se kajemo i činimo pokoru…
- Što
treba reći? Sve teške
grijehe prema broju i vrsti.
To znači: ako sam počinio teški grijeh, pitam se za njihov broj
i za sve okolnosti koje mijenjaju (olakšavaju ili otežavaju) vrstu grijeha (nije
isto jesam li ubio jednog čovjeka ili desetero ljudi, iz osvete ili prekoračivši
granicu nužne obrane; nije isto jesam li ukrao 5 kuna ili sto tisuća, jednom ili
deset puta, bogatašu ili siromahu /i jedno i drugo je zlo i ne smije se, ali ovo
posljednje – teži je grijeh; preljub je u sebi teška povreda dostojanstva
ženidbe, ali je još teži grijeh ako je učinjen s oženjenom osobom; masturbacija
je u sebi ‘teški moralni nered’, ‘teško izopačenje’, ali je manja moralna
odgovornost ako je grijeh učinjen u čuvstvenoj nezrelosti, snagom stečenih
navika, u stanju tjeskobe ili drugih psihičkih ili društvenih činilaca koji
umanjuju ili svode na minimum moralnu krivnju /usp. KKC 2352/). Ako ne znam
točno broja, reći ću barem, koliko sam puta koji grijeh počinio prosječno
na dan, na tjedan, na mjesec ili na godinu. Priznajem također i lake
grijehe koliko ih se sjećam (Ne uzimaj olako grijehe koje nazivamo ‘lakim’. Ako
ih uzimaš olako kad ih važeš, boj se kada ih brojiš /sv. Augustin/. Radije bih
podnio sve muke ovoga svijeta nego li svjesno Boga uvrijedio malim grijehom (sv.
Toma Akvinski/).
- Treba znati
- ne postoje ‘privatni’, čisto intimni grijesi, koji se tiču samo mene, jer smo
svi članovi Kristova Tijela – Crkve, i svi moji (tajni) grijesi ranjavaju cijelo
otajstveno Tijelo – Crkvu! (Crkva je svetija koliko sam ja svet i grješnija
koliko sam ja grješan).
- Ne smijem se ispovijedati općenito
(apstraktno); nije dovoljno reći: ‘ubio sam’ (koga /komarca, krokodila ili
čovjeka…/? Pa ako sam čovjeka, trebam reći jednoga ili desetero ljudi)! Isto
tako, neću reći: ‘griješi se, čovjek griješi’; optužit ću sebe,
jesam li ja taj čovjek, jesam li ja to učinio
(’JA sam sagriješio…’!).
- Što
o svemu tome kaže crkveno Učiteljstvo? Ivan Pavao II., Sakrament
Pokore…, Kršć. sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 71-78: Ispovijed treba biti
ponizna, cjelovita, praćena čvrstom i velikodušnom nakanom za poboljšanjem u
budućnosti te, konačno, povjerenjem u postizanje toga poboljšanja. Što se tiče
poniznosti… (ona ) se uistinu poistovjećuje s osjećajem gnušanja prema grijehu
(Ps 51,5-6). Ispovijed, nadalje, treba biti cjelovita u tom smislu da treba
iznijeti ‘omnia peccata mortalia’ /sve smrtne grijehe/, kao što to na XIV.
zasjedanju, poglavlje V., govori Tridentski koncil, koji tumači ovu nužnost ne u
granicama običnoga disciplinskoga propisa Crkve, već kao zahtjev božanskoga
prava… (DS, 1679). Kanoni 7. i 8. istoga toga zasjedanja o svemu tome podrobno
govore: Kan 7: ‘Ako netko kaže da u sakramentu pokore nije potrebno po božanskom
pravu /iure divino/ i raspoloživosti ispovjediti sve i pojedine smrtne grijehe
koji su se spoznali nakon dužnoga i pomnoga razmišljanja, također i one tajne te
učinjenih i protiv dviju posljednjih zapovijedi Dekaloga, te i okolnosti koje
mijenjaju vrstu grijeha; ili ako kaže da je ispovijed korisna samo za poučavanje
i tješenje pokornika te da je neko vrijeme bila poštivana samo kako bi se
određivala kanonska pokora; ili da oni koji se trude ispovjediti sve grijehe ne
kane ništa ostaviti božanskoj milosti, kako bi to oprostila; ili, konačno, da
nije dopušteno ispovjediti lake grijehe, neka bude izopćen.’ (DS, 1707)… Danas,
na žalost, ne mali broj vjernika, pristupajući sakramentu pokore, ne ispovijeda
na cjelovit način smrtne grijehe u smislu kako to donosi spomenuti Tridentski
koncil i, pokatkad, reagira na svećenika koji na propisan način ispituje radi
nužne cjelovitosti, kao da si on dopušta bespravno uplitanje u svetište
savjesti, dijelom zbog pogrešnoga svođenja moralne vrijednosti samo na takozvanu
‘temeljnu opciju’, a dijelom zbog jednako tako pogrešnoga sužavanja sadržaja
moralnoga zakona samo na zapovijed ljubavi, često shvaćenoga nejasno, uz
isključivanje ostalih grijeha, te i zbog… – svojevoljnoga i suženoga tumačenja
’slobode djece Božje’, koja se želi kao tobožnji odnos privatnoga povjerenja,
zanemarujući posredovanje Crkve. Želim i molim kako bi vjernici, koji su slabo
prosvijećeni, bili i ovom poukom uvjereni da je odredba po kojoj se zahtijeva
potpunost u odnosu na vrstu i broj, onoliko koliko to sjećanje potpuno ispitano
omogućuje spoznati, nije neki teret koji se na njih proizvoljno tovari, već
sredstvo oslobođenja i radosne vedrine. Osim toga, po sebi je očigledno da
ispovijedanje i optuživanje grijeha treba uključiti ozbiljnu nakanu i odluku da
se u budućnosti više neće griješiti. Ako bi nedostajala ta raspoloživost duše,
tada ne bi postojalo kajanje… ne postaviti se protiv mogućega moralnoga zla
značilo bi ne osuditi zlo, ne kajati se. No kako kajanje treba prije svega
proizići iz boli što se uvrijedilo Boga, tako se nakana da se više ne griješi
treba temeljiti na božanskoj milosti koju Bog nikada ne uskraćuje onomu koji
čini što može kako bi djelovao pošteno. Ako bismo odluku da više ne griješimo
željeli osloniti samo na svoju snagu… ogriješili bismo se o istini o čovjeku… –
kao da Gospodinu, manje ili više svjesno, kažemo da ga ne trebamo. Uputno je
nadalje napomenuti da je jedno postojanje iskrene odluke, a drugo razumski sud o
budućnosti. Moguće je da, premda u iskrenosti nakane da se više ne griješi,
iskustvo prošlosti i svijest o sadašnjoj slabosti pobude strah pred novim
padovima, ali to ne donosi predrasudu o vjerodostojnosti nakane da se učini sve
što se može kako bi se izbjegao grijeh, kada je s tim strahom ujedinjena volja,
poduprta molitvom…
-
Što ne treba reći? Ne opravdavati
(Bog će me opravdati!) ili umanjivati
značaj svojih grijeha (značilo bi da ih ne osuđujem i ne priznajem ih iskreno i
ne kajem se zbog njih i da ću ih i dalje činiti jer su ‘bezopasni’ – a čemu onda
Ispovijed koja je obraćenje od svakoga
grijeha?!), ne prikrivati svoje
slabosti, nedostatke i grijehe, nego seoptužiti.
Govorim ono što jesam sagriješio (ne dolazim hvaliti se pred
Bogom, pjevati Bogu hvalopojke o sebi;usp. carinik i farizej, Lk 18,9-14 - i
nije bio opravdan!); neću iznositi i opisivati pogreške svojih bližnjih, kao da
bi oni bili uzrokom mojih grijeha: pred Boga dolazim optužiti sebe,
a ne druge – (grješnik ne smije optuživati grješnika!). Ono što sam rekao u
Ispovijedi, neću o tome ispitivati ispovjednika izvan Ispovijedi (i dovoditi ga
u opasnost odavanja ispovjedne tajne), jer je to obavijeno sakramentalnim
pečatom!
- Ispovijed nije
duhovni razgovor, ni psihoterapija, ni autobiografija. Ispovijed
je: dođem i kažem svoje grijehe, objektivno i jasno (ne detaljno analiziranje),
svećenik me može nešto pitati (ne radi sebe,nego radi moga dobra);
mogu mu reći i svoje
poteškoće, sumnje i nejasnoće; svećenik mi daje savjet i pokoru; pokajem se i
odlučim više ne griješiti; dobijem odrješenje i idem zahvaljivati milosrdnom
Ocu…
- Ne dopuštam da mi sram
zatvori usta, da se svetogrdno ispovjedim – dolazim Bogu, a ne
svećeniku! Treba se stidjeti grijeha, a ne priznanja
svoga grijeha (ošinut ću po grijehu, tako da nema više vlasti nada mnom!).
- Kad mi svećenik daje odrješenje, siguran
sam da mi je u tom času Otac nebeski sve oprostio (Iv 20,23).
Sve što sam valjano ispovjedio i u skrušenoj pokori zadovoljio Božjoj pravdi - Isus
me to više neće pitati na Posljednjem sudu (usp. Iz 43,25; Jr 31,34).
Zato je jako važno da se iskreno ispovjedim i pokajem, da budem iskren prema
sebi i Bogu.
- Ako sam nenamjerno zaboravio
neki teški grijeh – ostajem miran (Ispovijed je valjana), ali to što sam
zaboravio, trebam ispovjediti na prvoj
slijedećoj Ispovijedi. Bog jedino ne oprašta onome, tko svjesno sakrije ili
zataji koji grijeh; njemu onda nije ništa oprošteno, pa ni ono što je
iskreno ispovjedio, jer nebeskog Oca želi prevariti… Ispovjedaonica je za
grješnike, a ne za one koji ‘glume svece’ (Isus traži grješnike, a ne
‘pravednike’)…
Poslije Ispovijedi: što prije
izvršavam pokoru i u radosti slavim
Gospodina koji mi je iskazao toliko milosrđe… |
