POUČNE PRIČE


UNUTARNJI MOLITVENI ZANOS

Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Očenaš. Što mislite koliko puta?'

Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.

Jedan student reče: 'Jedanput.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.

Uvijek kad molim Očenaš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.

Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Očenaš'.

Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!

Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.

Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.

Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.

Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.

Branko Sbutega (1991), (www.skac.hr)

OČE NAŠ SA BOŽIJIM ODGOVORIMA

Blagoslovljen ti dan, dragi prijatelju! Jednostavno ne mogu, a da ne podijelim ovo s tobom!

Čovjek neki poče moliti: "Oče naš, koji jesi na nebesima..." odjednom se u njegovu molitvu uplete Bog.

Bog: "Da?"

Čovjek: "Ne smetaj me! Vidiš da molim."

Bog: "Ali zvao si Me."

Čovjek: "Zvao? Nikog ja nisam zvao. Samo molim: "Oče naš koji jesi na nebesima..."

Bog: "Evo opet!"

Čovjek: "Opet što?"

Bog: "Pa zvao si Me. Rekao si: "Oče naš koji jesi na nebesima..." Evo Me. Što hoćeš?"

Čovjek: "Ali ja nisam ništa time mislio. To je samo svakodnevna molitva, shvaćaš? Ja redovito molim "Oče naš". Od toga se bolje osjećam. To je kao kad obaviš neku dužnost pa se bolje osjećaš."

Bog: "No dobro. Nastavi."

Čovjek: "Sveti se ime Tvoje..."

Bog: "Čekaj! Stani! Što si time mislio?"

Čovjek: "Mislio čime?"

Bog: "Pa s tim "Sveti se ime Tvoje..."

Čovjek: "Pa to znači... to znači... O Bože, ja pojma nemam što to znači. Otkud bih ja to znao? Pa to je samo dio molitve. Nego, kad smo već kod toga - a što to zapravo znači?"

Bog: "Znači - budi štovan, svet, uzvišen..."

Čovjek: "Čuj, pa to ima smisla. Zapravo nikad prije nisam razmišljao što znači 'Sveti se ime Tvoje'."

Bog: "Dobro, nastavi."

Čovjek: "Dođi kraljevstvo Tvoje. Budi volja Tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji..."

Bog: "Ti to stvarno misliš?"

Čovjek: "Naravno, zašto ne?"

Bog: "A što poduzimaš u tom pogledu?"

Čovjek: "Poduzimam? Pa... ništa, valjda. Ja sam mislio da bi bilo lijepo da imaš sve pod kontrolom tu dolje kao što imaš tamo gore."

Bog: "A da li imam pod kontrolom tebe?"

Čovjek: "Pa, ja idem u crkvu."

Bog: "Ne pitam te to, nego što ćemo s tvojim pljuvanjem po bližnjima? To ti je ozbiljan problem, znaš. Pa onda, način na koji trošiš novac - samo na sebe?! A da ne govorim o filmovima koje gledaš..."

Čovjek: "Čekaj! Stani malo! Što si se okomio na mene? Nisam ja ni bolji ni gori od drugih koji idu u crkvu."

Bog: "Oprosti. Mislio sam da hoćeš da 'bude volja Moja'. A ako je to cilj, onda treba početi od onih koji to mole. Kao na primjer - od tebe."

Čovjek: "Slušaj, Bože, moram završiti s ovim. Ovo već traje mnogo dulje nego obično."

Bog: "No dobro, hajde."

Čovjek: "Kruh naš svagdanji daj nam danas..."

Bog: "Trebao bi malo popustiti s tim 'kruhom'. Predebeo si."

Čovjek: "Ma čekaj malo, što je ovo? Dan za kritiku? Ja lijepo krenem obaviti svoje svakodnevne vjerske dužnosti, a Ti iz čistog mira ovako baneš i počneš me podsjećati na moje manjkavosti."

Bog: "Molitva je opasna stvar. Mogao bi se zbilja promijeniti. To ti cijelo vrijeme pokušavam objasniti. Zvao si Me i evo Me. Tu sam. Nastavi moliti. Da čujem sljedeći dio tvoje molitve."

Čovjek: "Strah me je."

Bog: "Strah!? Čega!"

Čovjek: "Znam što ćeš reći."

Bog: "Hajde, provjeri me!"

Čovjek: "Oprosti nam duge naše, kao što i mi opraštamo dužnicima svojim..."

Bog: "A što je bilo s Ivanom?"

Čovjek: "Evo, vidiš! Znao sam! Znao sam da ćeš i njega odnekud izvući! Bože, zašto govori laži o meni? Zašto širi priče o mojoj obitelji? Nikad mi nije vratio dug. Zakleo sam se da ću s njim izravnati račune!"

Bog: "A tvoja molitva? Što ćemo s tvojom molitvom?"

Čovjek: "Pa, nisam mislio ozbiljno."

Bog: "No, bar priznaješ. Ali nije ti baš neki štos vući okolo taj gorki teret u sebi, zar ne?"

Čovjek: "Ne, ali osjećat ću se puno bolje kad izravnam račune s tim susjedom."

Bog: "Nećeš se osjećati bolje, nego gore. Osveta nije slatka. Pomisli samo kako si već nesretan. No, Ja to mogu promijeniti."

Čovjek: "Možeš? Kako?"

Bog: "Ti oprosti njemu, a Ja ću onda oprostiti tebi. Tada će mržnja i grijeh biti njegov problem, a ne tvoj. Ti ćeš naći mir u srcu."

Čovjek: "Ma da, u pravu si. A i više nego što se želim osvetiti njemu, želim biti OK s tobom... (uzdah). No dobro, opraštam mu. Kad malo bolje razmislim, njemu je naprosto suđeno da bude bijedan i odvratan. Svakome tko ide naokolo i čini ljudima svinjarije koje on radi, treba pomoći da se izvuče iz toga. Pokaži mu nekako pravi put."

Bog: "Evo vidiš! Super! I kako se sad osjećaš?"

Čovjek: "Hmm... Pa, nije loše, nije uopće loše. Zapravo - super! Vidiš, možda danas prvi put što znam neću morati opet ići sav napet u krevet? Možda od sada neću biti tako umoran jer se nisam uspio dovoljno odmoriti?"

Bog: "Nisi još gotov sa svojom molitvom. Nastavi."

Čovjek: "I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla."

Bog: "Dobro, dobro. Učinit ću to. Samo se ne dovodi u situacije u kojima možeš pasti u napast."

Čovjek: "Što pod time misliš?"

Bog: "Pa, recimo, ne pali televiziju kad znaš da trebaš obaviti još neke druge stvari. Isto tako, što se tiče vremena koje provodiš s prijateljima u kafiću, ako ne možeš utjecati na razgovor da ide u pozitivnom smjeru, možda bi trebao još jednom razmisliti o vrijednosti takvog prijateljstva...Također, ne bi se trebao 'natjecati' i uspoređivati sa susjedima i prijateljima. I, molim te, nemoj Me koristiti kao izlaz za nuždu."

Čovjek: "Ne razumijem ovo zadnje?!"

Bog: "O, znaš ti, znaš. Učinio si to već sto puta. Uvališ se u neprilike i onda dotrčiš k meni vičući: 'O Bože, pomozi mi da se izvučem iz ove frke i obećavam Ti da to više nikad neću učiniti!' Sjećaš se nekih takvih nagodbi koje si pokušao napraviti sa Mnom?"

Čovjek: "Da, Bože, sjećam se. Zbilja se sramim."

Bog: "No, hajde, završi svoju molitvu."

Čovjek: "Amen."

Bog: "Da li znaš što to znači?"

Čovjek: "Ne, ali volio bih znati. Želio bih Ti ugoditi. Vidim kakvu sam zbrku napravio od svog života. I vidim kako bi bilo super da postanem jedan od Tvojih sljedbenika."

Bog: "Upravo si odgovorio na svoje pitanje."

Čovjek: "Da?"

Bog: "E pa sad, kad su neki od starih grijeha izvučeni na površinu i uklonjeni, teško je naći riječi da se opiše što sve možemo zajedno."

Čovjek: "Bože, hajde da vidimo što možemo načiniti od mene, važi?"

Amen!

MI NE TONEMO

Moćni kralj Milinda reče jednom starom svećeniku:

“Ti kažeš da čovjek koji je stotinu godina činio najgora zlodjela, može doći u nebo ako se pred smrt pokaje i zamoli Boga za oproštenje. Tvrdiš i da čovjek koji je učinio samo jedan veliki grijeh, a ne pokaje se zbog njega, odlazi u pakao. Zar je to pravedno? Zar su stogodišnja zla lakša od jednoga jedinoga?“

Stari svećenik odgovori kralju:

„Uzmem li jedan ovakav kamenčić i položim ga na površinu jezera, hoće li kamenčić potonuti ili će ploviti?“  

„Potonut će“, odgovori kralj. 

„A uzmem li stotinu kamenova i stavim ih u barku, te barku otisnem na sredinu jezera, hoće li kamenje potonuti ili će ploviti?“

„Plovit će.“ odgovori kralj.

„Jesu li onda onih stotinu kamenova i barka lakši od jednog kamenčića?“

Kralj nije znao što bi odgovorio.

Tada mu starac objasni: „Tako je, o kralju, i s ljudima. Kad se čovjek koji je mnogo griješio osloni na Boga, neće pasti u pakao. Naprotiv, čovjek koji je i samo jednom zgriješio, a ne uzda se u Božje milosrđe, propada.“

SAMURAJ

Nakon dugog i herojskog života jedan je samuraj dospio na drugu stranu i bi mu dodijeljeno mjesto u raju.

Po prirodi je bio jako znatiželjan pa zamoli da prije zaviri i u pakao.

Jedan ga anđeo, da mu udovolji, povede u pakao.

Našao se u prostranoj dvorani s velikim stolom u sredini natrpanim tanjurima punim najslasnijih ukusnih jela.

Sustolnici koji su sjedili unakolo bijahu iscrpljeni, blijedi, sama kost i koža - pravi jadnici.

"Kako je to moguće", upita samuraj svoga pratioca, "sa svim onim blagom pred njima?"

"Vidiš, kada dođu ovamo svi oni dobiju dva štapića kao pribor za jelo, samo su dugi preko dva metra i mora ih se, strogo propisano, držati za krajeve.

Samo tako mogu prinijeti hranu ustima."

Samuraj se stresao od straha.

Strašna je kazna tim jadnicima koji uza sav trud nisu mogli pojesti ni mrvice.

Ne želeći vidjeti ništa više, zamoli da pođu u raj. U raju ga je dočekalo iznenađenje.

I raj se sastojao od prostrane dvorane kao što bijaše ona u paklu.

Na sredini je bio stol prostrt najslasnijim jelima, a za stolom mnoštvo ljudi. Kao i u paklu, i oni su imali štapiće za uzimanje hrane duge preko dva metra.

Razlika je bila jedino u tome što su ovdje ljudi za stolom bili veseli, uhranjeni i pucali su od smijeha.

"Ali, kako je to moguće?" upita samuraj.

Anđeo se nasmiješi.

"U paklu se svatko muči da dohvati hranu i da je prinese vlastitim ustima, jer tako su se ponašali cijelog života.

Ovdje je obratno, svaki štapićem uzme hranu i gleda kako je ponuditi bližnjemu."

Raj i pakao su u tvojim rukama.

DANAS!

Pripremio: Juraj KRILČIĆ

PUSTI NEK DRUGI PRIČAJU

Živio jednom jedan bračni par koji je imao dvanaestogodišnjeg sina i jednog magarca.

Odlučili oni malo put-ovati, raditi i upoznati svijet i tako krenuše na put.

Kad su došli u prvoselo, ljudi su komentirali:Pogledajte vi ovog neodgojenog djecaka.

On sjedi na magarcu dok njegovi siroti stari roditelji vuku magarca.

Žena tada reče mužu: Nećemo dozvoliti da ljudi tako loše pričaju o našem sinu.

Muž je skinuo dijete s magarca i sam sjeo na njega.

Kad su došli u drugo selo, ljudi su mrmljali:

Pogledajte ovo, sram nek bude ovog čovjeka kad pušta da mu žena i dijete vuku magarca dok on sjedi.

Odlučili oni da će žena sjesti na magarca, a muž i sin će držati uzde.

Došli oni i u treće selo gdje su ljudi ponovo komentirali:

Jadan čovjek! Cijeli dan je radio, a žena mu je sjela na magarca. I jadan sin! Tko zna što ga sve čeka s takvom majkom.

Tada odlučiše da se svo troje popnu na magarc i pođu dalje.

Kad su dosli do sljedećeg sela, čuli su mještane kako komentiraju da će jadnom magarcu puknut ledja zbog prevelike težine.

I tada oni svi troje siđu dolje i odlučiše hodati pored njega.

Kad su prolazili kroz sljedeće selo, nisu mogli vjerovati komentarima ljudi koji su im se smijali:

Pogledajte ove tri budale... Hodaju, a imaju magarca koji bi ih mogao nositi.

 

POUKA:

Uvijek će te kritizirati i pričati loše o tebi što god napravio....

Teško je svima ugoditi, a i teško je pronaći osobu kojoj ćeš biti dobar upravo takav kakav jesi.

Zato živi kako vjeruješ i radi što ti srce kaže.

Pjevaj, smij se, pleši, ljubi i uživaj u svakom trenutku svojeg života.

PLANINAR

Bio jednom planinar vjernik koji je svake nedjelje išao na misu.

Jednog lijepog dana poželio je planinariti.

Uputio se u obližnje mjesto gdje je izbor visokih stijena bio velik i sve su se nizale jedna do druge oko samog mjesta.

Išao je s velikim pouzdanjem u sebe vjerujući da mu se ne može ništa dogoditi, jer se tim športom bavio već dugo.

I tako, dok se penjao uz stijenu bivajući sve bliže samom vrhu, poklizne se,

izgubi oslonac te se, jedva uspije-vajući održati kontrolu, uhvati za obliž-nju granu koja je stršila iz stijene.

Bio je u nedoumici što učiniti jer su mu sva opremala u tom nezgodnom trenutku ispala iz ruku.

Budući je bio blizu vrha, došao je na ideju da viče jer bi ga netko od iz-letnika možda mogao čuti koji često bo-rave na vrhu planine.

Upoooomoć! Ima li koga gore? Čuje li me netkooo? – zapomagao je jadni planinar.

Nakon nekog vremena se odoz-go začuo glas: «Tu sam!»

Čovjek sav sretan upita: «Tko je to?» «Ja sam! Bog!»

Čovjek upita: «Možeš li mi pomo-ći?» Bog odgovori: «Mogu!» «Što tre-bam napraviti?»

Bog reče: «Samo pus-ti granu i vjeruj mi, bit će sve u redu.»

Čovjek se zamisli, te reče: «Ako pustim granu, past ću.»

Zatim Bog odgovori čovjeku: «Ne boj se! Vjeruj mi! Ja ću te spasiti! Samo pusti granu!»

Čovjek malo promisli te vikne ponovo: «Upoooomoć, ima li još koga gore?»

NA NJEGOVOM MJESTU

Stari pustinjak Sebastijan običavao je moliti u malom osamljenom svetištu na brežuljku. U svetištu se častilo čudotvorno raspelo koje ljudi bijahu prozvali „Milosni Krist“. Odasvud su dolazili da nađu milost i izmole pomoć. Stari Sebastijan odluči jednog dana izmoliti milost i za sebe. Klečeći pred raspelom, molio je: „Gospodine, želio bih trpjeti s tobom. Prepusti mi svoje mjesto. Želim biti na križu umjesto tebe.“ Očiju uprtih u Raspetoga, šutke je čekao odgovor. Raspeti odjednom počne micati usnama i reče mu: „Prijatelju, prihvaćam tvoju želju, ali pod jednim uvjetom: „Što god da se dogodi, što god da vidiš, ne smiješ progovoriti ni riječi.“ „Obećavam ti, Gospodine.“

Nitko od vjernika nije zapazio da je na križu pribit Sebastijan, dok Gospodin kleči na njegovu mjestu. Pobožni su ljudi mimohodili, zazivajući milosti, a Sebastijan, vjeran svojem obećanju, nije progovorio ni riječi. Ali jednog dana... Stiže neki bogataš i, nakon što se bješe pomolio, zaboravi na klecalu kesu punu zlatnika. Sebastijan to vidje, ali ne reče ništa. Ne progovri ni uru vremena nakon toga, kad stiže neki siromah, koji ne vjerujući tolikoj sreći, uze kesu i sav radostan odjuri. Sebastijan ne prozbori ni kad preda nj kleče mladić moleći njegovu zaštitu, jer je odlazio na dugo putovanje brodom. No ne izdrži kad vidje bogataša koji bijaše bez daha dojurio te, misleći da je mladić uzeo njegove zlatnike, poče vikati iz svega glasa pozivajući žandare da ga uhite. Tada se začuo povik: „Stanite!“ Začuđeni ljudi su gledali u raspelo koje bijaše progovorilo. Sebastijan objasni što se sve dogodilo i bogataš se dade u potragu za siromahom.

Mladić žurno krene preme gradu da ne bi izgubio brod. Kad u svetištu više ne bijaše nikoga, Krist se obrati Sebastijanu i ukori ga. „Siđi s križa. Nisi dostojan da budeš na mom mjestu, nisi znao šutjeti.“ „Ali, Gospodine“, bunio se Sebastijan zbunjeno. „Zar sam mogao dopustiti onu nepravdu?“ „Ti ne znaš“, odgovori Gospodin, „da je za bogataša bilo bolje da izgubi zlatnike, jer se spremao počiniti veliku nepravdu. Siromahu su pak zlatnici bili jako potrebni. Što se tiče mladića, da su ga žandari zadržali, izgubio bi brod i spasio život, jer njegov brod ovoga časa tone nasred oceana."

TEGLA KISELIH KRASTAVACA

Kada vam se učini da gubite kontrolu nad svojim životom, kada 24h na dan nije dovoljno, sjetite se tegle kiselih krastavaca... i kave:

Profesor je stajao pred grupom studenata na satu filozofije i držao neke predmete iza sebe.

Kada je sat počeo, bez riječi je podigao veliku, praznu teglu kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za tenis.

Potom je upitao studente da li je tegla puna.

Složili su se da jest.

Zatim je profesor podigao kutiju punu kamenčića i sipao ih u teglu.

Blago ju je protresao.

Kamenčići su se otkotrljali u prazan prostor između loptica.

Tada je ponovo upitao studente je li tegla puna.

Opet su odgovorili da jest.

Sljedeća kutija koju je profesor uzeo, bila je puna pijeska.

Kada ga je sipao, pijesak je, naravno, ispunio sve preostale šupljine u tegli.

Pitao je još jednom je li tegla puna.

Studenti su skrušeno odgovorili da jest.

Onda je profesor ispod stola izvadio dvije šalice pune kave i sipao ih u teglu.

Kava je natopila pijesak.

Studenti su se smijali.

'Sada!', rekao je profesor, dok je smijeh zamirao, 'hoću da shvatite da ova tegla predstavlja vaš život.

Teniske loptice su važne stvari u vašem životu: vaša obitelj, vaša djeca, vaše zdravlje, vaša vjera i stvari kojima se strašno predajete.

To su one stvari uz koje bi vaš život i dalje bio ispunjen, i kada bi sve drugo nestalo.

Kamenčići su ostale stvari koje su važne: vaš posao, vaša kuća i vaš auto.

Pijesak predstavlja preostale stvari.

Male stvari.

Ako napunite teglu pijeskom, nema mjesta za kamenčiće i teniske loptice. Isto važi u životu.

Ako potrošite sve svoje vrijeme i energiju na male stvari, nikada nećete imati mjesta za one važne stvari.

Vodite računa o stvarima koje su ključne za vašu sreću.

Igrajte se s djecom.

Nađite vremena za odlazak liječniku.

Izvedite partnera na večeru.

Ponašajte se ponovo kao da vam je 18.

Uvijek će biti vremena da se očisti kuća i naprave popravci.

Prvo se pobrinite za teniske loptice - stvari koje su vam zaista važne.

Utvrdite svoje prioritete.

Sve ostalo je pijesak.

Jedna od studentica je podigla ruku i upitala što je predstavljala kava.

Profesor se nasmijao.

'Drago mi je da ste pitali. Nju sipam, da bi vam pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je život pun, uvijek ima prostora za šalicu kave sa prijateljem.

Molim vas, podijelite ovo sa nekim prijateljem.

Ja jesam.

(internet)

NA PUTU PREMA UNUTARNJOJ SLOBODI

Neki siromasni seljak trčeći dođe svetom čovjeku koji se odmarao pod drvetom.

- Kamen! Kamen! Daj mi dragi kamen!

- Kakav kamen? - upita sveti čovjek.

- Noćas sam sanjao da ću pronaći čovjeka koji će mi dati dragi kamen koji će me učiniti bogatim zauvijek - odgovori seljak.

Sveti čovjek posegne za svojom torbom, poče kopati po njoj te nakon nekog vremena izvadi kamen.

- Mislis ovaj - reče on i dade ga seljaku.

- Pronasao sam ga na putu prije par godina. Naravno da ću ti ga dati.

Seljak pogleda kamen u čudu. Bio je to dijamant, vjerojatno najveći na cijelom svijetu, uze ga i ode.

Tu ju noć seljak probdjeo u krevetu ne mogavsi zaspati.

Sljedećeg dana oko podneva otiđe on ponovno svetom čovjeku.

- Daj mi to sto ti je omogučilo da se odreknes dijamanta tako lako! - uzviknu seljak.

Priča sa Istoka (www.skac.hr)

DVA ANĐELA

Dva anđela zaustavila se želeći prenoćiti pred jednom vilom u kojoj je stanovala ugledna i dobrostojeća obitelj.

Obitelj ih je hladno primila i nije im željela ponuditi gostoprimstvo u velikoj gostinjskoj sobi. Umjesto toga ponudili su im smještaj u hladnom podrumu.

Dok su si prostirali ležajeve na tvrdom i vlažnom podu, stariji anđeo primijeti rupu u zidu i odmah je popravi. Sljedeće noći čudesan se par našao pred skromnom kućom u kojoj su stanovali jedan stočar i njegova žena.

Oni su ih rado ugostili. Nakon što su s njima podijelili ono malo hrane koju su imali, bračni im je par prepustio i svoj krevet. Kada je ujutro sunce počelo izlaziti, stočar i njegova žena bili su u suzama. Njihova najljepša krava je uginula.

 

Mlađi anđeo je bio ljutit i upitao starijeg: “Kako si mogao dopustiti da se to dogodi? Prvi čovjek je imao sve, nije se lijepo ponio, a ti si mu pomogao. Druga obitelj je imala malo i to je velikodušno podijelila s nama., a ti si dopustio da im ugine najljepša krava!”

 

Odgovori stariji anđeo: “Kada smo boravili u podrumu vile, primijetio sam u zidu rupu gdje je bio pospremljen novac. Budući da su vlasnici bili toliko zaslijepljeni pohlepom, ja sam zapunio rupu tako da ne nađu bogatstvo.

Druge noći, kada smo boravili kod stočara, anđeo smrti došao je po njegovu ženu koja je bila na smrt bolesna, a da to nisu ni znali. Ja sam ga zamolio da umjesto nje uzme kravu.”

 

Ponekad je ono što mi doživljavamo kao zlo, u biti velika sreća i zato se neke stvari za koje se molimo i želimo, ne ispune odmah. Ako čovjek smogne postojanosti, nada se u teškim trenucima i usprkos padovima, čini dobro, sve će biti dobro. Možda ne odmah kako bismo mi željeli, ali bit će. “Stvari nisu uvijek onakve kakve nam se čine!”

BOŽJA PORUKA

Pripovijeda mi jedna mlađa osoba kako je, vozeći se automobilom kroz grad, zastala pred pješačkim prijelazom da propusti dvoje starčeka. Dvoje starčeka – tako je rekla. Istina, s obzirom na njezinu dob, lako je moguće da se ta odrednica odnosi na prošireniji krug ljudi, na mnoge od nas.

Pripovijeda mi da su se oni, vidjevši da je zastala, uhvatili za ruke i tako – s rukom u ruci – pošli preko pješačkog prijelaza.

Ali umjesto da se požure, išli su polako – s noge na nogu. Ni to im nije bilo dovoljno; nasred pješačkog prijelaza zastali su i poljubili se.
Za moju pripovjedačicu to je bilo odviše.
- Tlak mi je skočio na dvjesto! – rekla mi je. – Nisam znala što bih učinila.

I zašto sam uopće zastala pred pješačkim prijelazom?!

Zatrubila sam im, a oni su nastavili s noge na nogu kao da se to njih ne tiče.
Pogledao sam ju i rekao:
- Ne razumijem te. Bog ti pošalje jedan krasan par da ti prenesu njegovu poruku, a ti mu trubiš?!
Budući da ni ona mene nije razumjela, rekao sam joj:
- Bog ti je želio reći da malo usporiš. I odmah ti je pokazao kako će ti život izgledati, budeš li usporila…

Pokazao ti je kakav ti život želi…
U utrci sa svojim obvezama, utrci koju sami sebi namećemo, tako često projurimo mimo svog života.

Kad na kraju dana osjetimo potrebu pobrojati nekome gdje smo sve bili, što smo sve od jutra učinili, dogodi nam se da moramo zaključiti da toga dana zapravo nismo ni živjeli: da smo samo odrađivali nešto što nazivamo svojim životom.
Zaključimo da to i nije bio naš dan. Da ga nismo dospjeli na dobar način podijeliti sa svojima.

Zaključimo da takav dan ne bismo poželjeli nekome koga volimo.
Uistinu, dan u kojemu nismo imali vremena za ljude i Boga, i nije bio dan.

Dan u kojemu se nismo potrudili čuti, u kojemu smo prečuli one s kojima živimo, one koje volimo, u kojemu im nismo dopustili da dođu do riječi, prevaren je dan.

Dan kroz koji nismo išli u Božjoj prisutnosti prosuli smo poput pijeska u vjetar.

Dužni smo i sebi samima i svima kojima je mjesto u našem srcu, dužni smo životu, naći vremena za srce svoga života. Za ljubav.

Ne ispunimo li taj dug, sreća koja nam je nadohvat ruke, nadohvat duše, ostat će nam nedostupna.

I oskudijevat ćemo. I toliki, toliki će zbog toga oskudijevati.

Stjepan Lice

 

POGLEDAJTE JOŠ:  http://split.hbk.hr/katehetski/kateheze/poucne_price/index.html