O NAMA


 

      ŽUPNIK fra IVO BREZOVIĆ

 

Uprava Franjevačke provincije Bosne Srebrene kod premještaja svećenika 2012 godine imenovala je fra Ivu Brezovića novim župnikom župe Duha Svetoga u Gornjim Bogićevcima.

Fra Ivo je rođen 28. kolovoza 1965.godine u Kostrču, od oca Jose i majke Mande r. Baotić. Krsno ime Ivo zadržao je i kao franjevac.

Osnovnu je školu završio u Kostrču i Tolisi, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom 1985. godine.  U novicijat je stupio 14. srpnja 1985. u Sarajevu na Bistriku, gdje je položio privremene redovničke zavjete 16. rujna 1987. godine.

Filozofsko-teološki studij završio je također u Sarajevu na Franjevačkoj teologiji. Za svećenika je zaređen 20. srpnja 1992. godine. Mladu misu nije slavio zbog ratnih neprilika.

Nakon ređenja, svoje svećeničko i pastoralno djelovanje počeo je kao kapelan u Busovači (1992-1994), nastavio u Kiseljaku (1994-1995) i Varešu (1995-1997), te kao samostanski i župni vikar u Kraljevoj Sutjesci (1997-2000). Godine 2000. imenovan je župnikom u Brajkovićima gdje je radio do 2006. Nakon toga odlazi za župnika u župu Trn kod Banja Luke (2006-2012).

 

 

PRIJAŠNJI ŽUPNICI

ŽUPNIK fra ILIJA STIPIĆ

Razgovor s fra Ilijom Stipićem,  župnikom u Gornjim Bogićevcima i

bivšim gvardijanom i župnikom u Jajcu. Razgovarao: Fra Stipo Alandžak

 

Fra Stipo Alandžak: Fra Ilija, u tvojoj bibliografiji mnogo je imena mjesta i župa diljem Bosne, a i šire, u kojima si službovao kao gvardijan, župnik, župni vikar… Kako bi ukratko opisao svoj dosadašnji svećenički put?

Fra Ilija: Započeo sam svoj svećenički rad na Kosovu u Đakovici 1985. godine gdje sam i zaređen za svećenika. Vršio sam službu u jednoj lijepoj zajednici fratara uz dobru suradnju sa časnim sestrama Križaricama. Ambijent je bio ugodan u kući i u župi iako su demnstracije i politička napetost u društvu kulminirala. Službu sam obavljao na albanskom jeziku jer su svi vjernici bili Albanci. Godine 1990. premješten sam u Tuzlu u jednu sredinu gdje se može naučiti tolerancija među ljudima u mnogim  različitostima. Nakon godinu dana premješten sam u G. Dolac kod Travnika gdje me je i rat zatekao. Muslimanske postrojbe su na 13.6.1992. g. okupirale G. Dolac, a mene su odveli u pritvor u Travnik odakle sam uspio pobjeći. Smjestio sam se u župni ured u Rankoviće kod N. Travnika. Tu sam proveo najteže dane rata ali u jednoj lijepoj uspomeni s vel. Ilijom i č.s. Suzanom. Iako je bio rat i svaki dan se ginulo, a uvečer pokopavalo u susretu s ljudima bio sam duboko svjestan da je moj poziv ulijevati ljudima nadu, vjeru u bolje dane. Nakon godinu dana došlo je naređenje da moram u Vitez i tu sam boravio do 1994. godine kad sam premješten za župnika u Lepenicu. Iz Viteza sam vršio tri mjeseca službu župnika u Brajkovićima i župnog i samostanskog vikara u Gučoj Gori. U Lepenici kao župnik župe na raskrižju triju vojski tj. župa je podjeljena na prostor gdje su kontrolirali u jednom djelu Hrvati, u drugom djelu župe Muslimani i u trećem dijelu Srbi. Vjernike sam posjećivao na svim dijelovima župe. Tu sam uz vjerski rad pokušao unijeti u župu i kulturnog rada tj uz glazbu, šport  okupljati djecu da ne bi stradavala od mina kojih su obližnje šume bile pune. Naravno da je bilo puno gradnje jer je sve uništeno tijekom rata. U Jajce sam premješten 2000. godine

Fra Stipo Alandžak: Nas posebno zanima onaj period tvoga života kojeg si proveo u svom rodnom Jajcu kao gvardijan i župnik. Riječ je o vremenskom periodu od 2000. do 2006. godine. Reci nam nešto o tom vremenu! Kako si prihvatio vijest da ideš za gvardijana i župnika u Jajce? Kakva su bila očekivanja? Je li bilo razočaranja? Na koji način su te prihvatili vjernici-katolici iz Jajca?

Fra Ilija: Vijest da idem u Jajce sam očekivao jer sam i želio da nešto učinim za svoj grad. Jer je stanje bilo loše iako je prošlo pet godina od povratka crkve se nisu gradile. Govorilo se da ponovo trebaju hrvati ići iz Jajca i da se zato ništa ne gradi. Narod je bio u stanovima, a sela se nisu dovoljno obnavljala. Politička atmosfera je bila loša jer se stvorila  napetost s Muslimanima. Neki fratri su stanovali po stambenim objektima u gradu itd.. Mislio sam: Pokušat ću nešto učiniti pa makar ću imati mirnu savjest da sam pokušao.  Vjernici – katolici kao i muslimani su me lijepo prihvatili i isto tako puno su očekivali od mene. Za razočaranja ja ne znam. Mislim da je sve na koncu bilo dobro. 

Fra Stipo Alandžak: Po dolasku u Jajce prvo što si učinio, uz pomoć ostalih fratara iz samostana i cijelog jajačkog katoličkog naroda, bilo je izgradnja montažne crkve, kako bi oslobodio zgradu osnovne škole, koja se nalazi u blizini samostana a u kojoj se gotovo pet godina slavila sveta misa i drugi sakramenti. U isto vrijeme, ubrzali ste izradu projektnih planova i prikupljanje potrebnih dozvola za početak izgradnje nove župne i samostanske crkve. Sigurno su ovi poslovi iziskivali mnogo truda, znanja, snalažljivosti?

Fra Ilija: Provo što se uradilo jest prebacili smo župni ured u samostan i fratri su uredovali u samostanu. Oslobodili smo prostorije koje nisu naše i preselili se u privremene prostorije u samostanskom prostoru. Odmah smo obnovili dvije dvorane i napravili montažnu crkvu.

Zatim nastavili rad na srušenom djelu samostana. Naime fra Stipo Marčinković je jedan dio samostana obnovio i to krilo mi smo nastavili raditi. Zatim smo vršili pripremu za gradnju srušene crkve Uznesenja B. D. M u Jajcu. Fra Stipo Marčinković je napravio natječaj za crkvu i našao 8 dobri projektanata od kojih je jedan izabran a to je projekat arh. Zvonimira Krznarića. Trebalo je uraditi projektnu dokumentaciju. Trebalo je dobiti dozvolu za gradnju od biskupa, a tako i od državnih institucija. Formirao sam građevinski odbor od petnaestak uglednih građana i ljudi od struke. Predsjednik građevinskog odbora bio je g. Branko Livančić koji je svojim dugogodišnjim političkim radom u društvu našao snage da pomogne u organiziranju Građevinskog odbora. Puno je tu dobrih ljudi bilo koji su se uključili u rad da ne smijem pojedinačno isticati jer bi mogao nekoga povrijediti. Uglavnom oko samostana ljudi su se okupljali i surađivali. Gradnja je počela 2001 a u pastoralni prostr(kriptu) uselili smo 2003. godine što je iznenadilo i najveće pesimiste.  

Fra Stipo Alandžak: U proljeće 2001. godine bio je blagoslov temelja nove crkve. Od tog trenutka građevina je svakodnevno bivala sve veća i veća. Ubrzo je dovršena kripta i nakon mnogo godina mogli ste ponovo s narodom slaviti svetu misu u „pravoj“ crkvi. Znam da je te osjećaje, osjećaje radosti i oduševljenja koji su se tom prigodom pojavili u tebi i kod naroda, tad bilo teško izreći i opisati. Ali kako sad, sa distance od nekoliko godina, gledate na taj događaj?

Fra Ilija: Da, osjećao sam ponos i radost. No, puno o tome ne razmišljam jer gradnja crkve u Smrtiću, novi poslovi, nove obaveze u novoj župi odvlače mi pozornost na rješavanje životnih i vjerskih pitanja i stavlja na marginu ono što je prošlo.

Fra Stipo Alandžak: Slavlje je vjerojatno kratko trajalo. Trebalo je nastaviti gradnju crkve i zvonika sve do krova. Kako se odvijala daljnja gradnja crkve? Je li bilo poteškoća? Tko su dobročinitelji koji su vam pomagali? Kakav je bio odaziv jajačkih katolika u novčanim prilozima i radnim akcijama? Jesu li gradnju pomagale Općina i Država?

Fra Ilija: Crkva je građena od sitnih darova siromašnih i obećanja bogatih. Bilo je pomoći od Države Hrvatske, od Bosne i Hercegovine malo ili nimalo. Lijepa je pomoć stigla od dijaspore koja se uključila prigodom posjeta fratara. Bilo je pomoći od fratara, od Kriche in Not, od biskupa Franje Komarice, od pojedinih Provincijala, ali najviše od onih kojima će crkva i služiti. Uostalom svaki je darovatelj upisan u knjigu darovatelja tako da se vidi točno tko je sve darovao i koliko. Što se tiče jajčana i njhove suradnje mogu reći da je bila dobra, ali ipak se više uradilo nego što su jajčani davali za gradnju. Kad bih rekao da poteškoća nije bilo, lagao bih, ali su se rješavale u hodu iako je djelovalo kao da nema nikakvih problema.

Fra Stipo Alandžak: Manji zahtjevan, ali ni u koje slučaju zanemariv posao odradili ste obnovivši krilo zgrade samostana koje se veže uz zvonik crkve. Kako su tekli ti radovi?

Fra Ilija: Radovi na samostanu su tekli paralelno s gradnjom crkve dio krila samostana koji je srušen do temelja je doveden do krova, zatim potkrovlje tog krila potpuno je uređeno za stanovanje tako da u svako vrijeme kad fratar i gost dođe u samostan ima mjesta dovoljno. Urađen je apartman na I katu zatim dobro uređen župski ured i dovršen podrum do crkve. To je nastavljeno krilo prema Vrbasu, a ostali dio krila je uradio bivši gvardijan fra Stipo Marčinković. U ovom poslu uključio se i  fra Zvonimir (Franjo) Baković.

Fra Stipo Alandžak: Danas je svima dobro vidljivo sve ono što se izgradilo za vrijeme tvoga upravljanja župom i samostanom, a što je uistinu vrijedno hvale. Ali uz izgradnju „kamene“ crkve, gradili ste i „živu“ crkvu. Što se učinilo na tom području u tih 6 godina? Jesi li u potpunosti zadovoljan sa svojim pastoralnim radom i radom ostalih fratara, koji su u isto vrijeme službovali u Jajcu, ili misliš da se ponekad na tom području moglo učiniti i više i bolje od onoga što se učinilo?

Fra Ilija: Kad bi se ponovo našao u istoj poziciji sve bi uradio isto ništa ni manje a ni više.

Župna zajednica je bila zadovoljna sa uslugom fratara u  pastoralu, jer je sve dobro funkcioniralo unatoč opsežnih poslova oko gradnje.

Fra Stipo Alandžak:  U skupinu pastoralnih poslova spada svakako i uređenje samostanske knjižnice i muzeja. Što bi nam mogao reći o tim radovima?

Fra Ilija: Moram naglasiti da sam arhiv samostana, knjižnicu i muzejske eksponate primio na hrpi izložene propadanju. Arhiv samostana je sredio i popisao g. Stjepan Razum, arhivar iz Zagreba, knjižnicu su uredili mladi iz frame pod ravnateljstvom Splitske sveučilišne biblioteke, a muzej i eksponate muzejske popisala je arh. Nada Đžankić-Opich. Ti su poslovi bili ogromni iako se toliko ne primjećuju ali su važni za samostan. Naravno, od mene je to iziskivalo puno truda u organiziranju tog posla. Mislim da se ovdje zaboravilo gradnja crkve u Barevu, uređivanje okoliša oko samostana, povrat u vlasništvo samostana šume fratarskog gaja, pokretanja postupka oko crkve sv. Marije i tornja sv. Luke, pokrenut je i postupak oko rasadnika cvijeća ali zbog završetka mandata nije dovršen. Ne možemo zaboraviti rad s ministrantima, čitačima, molitvenom skupinom, rad sa Framom, rad sa folklornom skupinom, nabavljeno je pedesetak kompleta narodne nošnje, rad s zborovima, rad sa grupom koja je uređivala Župni vjesnik, redovite radio emisije , održavanje tribina i umjetnički izložbi, razni susreti i t d …, a svakako organiziranje fratara na nivou distrikta što nimalo nije bilo lako.

Fra Stipo Alandžak: Ovaj razgovor će biti objavljen u Vjesniku jajačkog samostana. Vjesnik je prošli mjesec doživio svoj privi probni broj, a nastavak je Župnog listića, koji je pokrenut u tvoje vrijeme i koji je neposredno pred tvoj odlazak iz Jajca doživio jubilarni 50. broj. Što misliš o Župnom listiću, a što o Vjesniku?

Fra Ilija: Župni vjesnik kako ga Vi nazivati listić je zamišljen da prati događanja oko izgradnje crkve i ostalih događanja u župi. Pokrenuta je i Web stranica župe u kojoj su i povijesne stvari objavljivane. Išlo se za tim da se što manje troška objavljuje što više informacija. Mogu slobodno reći da se za vrijeme dok sam bio u Jajcu ništa drugo nije redovito tiskalo. Taj Župni vjesnik  kojeg se tiskalo u 2000 primjeraka dijeljen je besplatno.

Fra Stipo Alandžak: Kažete da je novi Župni vjesnik nastavak starog, a njegov prvi broj je tiskan gotovo godinu dana nakon zadnjeg izdanog pedesetog broja starog Župnog vjesnika. Očekivao sam i prije da će te nastaviti s tim radom jer je to vrlo važno za grad i župu Jajce. U gradu se koliko ja znam  ništa ili povremeno nešto objavi, pa gdje država i društvo podbaci naša je dužnost da crkva izvuče situaciju na dobro. Prvi je broj dobro urađen i želim da tako nastavite i dalje.

Fra Stipo Alandžak: Pred sam kraj ovoga razgovora, zamolio bih te za jednu kratku poruku čitateljima Vjesnika, tj. građanima grada Jajca, svojim nekadašnjim župljanima i sugrađanima?

Fra Ilija: Jajce je hrvatski kraljevski grad. U njemu svi ljudi trebaju živjeti u toleranciji i dijalogu. U Jajcu se može lijepo živjeti i raditi jer Bog je svega tu darovao. S toga se svi građani trebaju zajedničkim snagama zalagati za opće dobro.

Fra Stipo Alandžak: I još smo jedno kratko pitanje: Na ljestvici od 1 do 5, kojom bi ocjenom ocijenio tih 6 godina svoga života i rada u Jajcu?

Fra Ilija: Ovo Vam je neozbiljno pitanje, ali ja sam u Jajcu radio više nego što sam mogao jer sam to radio iz ljubavi  na slavu Boga i dobro ljudi, a ne iz interesa i smatram da sam svoj dar dao gradu Jajcu i odužio mu se kao svom rodnom gradu.