|
Fra Stipo Alandžak: Fra Ilija, u tvojoj
bibliografiji mnogo je imena mjesta i župa diljem Bosne, a i šire, u kojima
si službovao kao gvardijan, župnik, župni vikar… Kako bi ukratko opisao svoj
dosadašnji svećenički put?
Fra Ilija: Započeo sam svoj svećenički rad na
Kosovu u Đakovici 1985. godine gdje sam i zaređen za svećenika. Vršio sam
službu u jednoj lijepoj zajednici fratara uz dobru suradnju sa časnim
sestrama Križaricama. Ambijent je bio ugodan u kući i u župi iako su
demnstracije i politička napetost u društvu kulminirala. Službu sam obavljao
na albanskom jeziku jer su svi vjernici bili Albanci. Godine 1990.
premješten sam u Tuzlu u jednu sredinu gdje se može naučiti tolerancija među
ljudima u mnogim različitostima. Nakon godinu dana premješten sam u G.
Dolac kod Travnika gdje me je i rat zatekao. Muslimanske postrojbe su na
13.6.1992. g. okupirale G. Dolac, a mene su odveli u pritvor u Travnik
odakle sam uspio pobjeći. Smjestio sam se u župni ured u Rankoviće kod N.
Travnika. Tu sam proveo najteže dane rata ali u jednoj lijepoj uspomeni s
vel. Ilijom i č.s. Suzanom. Iako je bio rat i svaki dan se ginulo, a uvečer
pokopavalo u susretu s ljudima bio sam duboko svjestan da je moj poziv
ulijevati ljudima nadu, vjeru u bolje dane. Nakon godinu dana došlo je
naređenje da moram u Vitez i tu sam boravio do 1994. godine kad sam
premješten za župnika u Lepenicu. Iz Viteza sam vršio tri mjeseca službu
župnika u Brajkovićima i župnog i samostanskog vikara u Gučoj Gori. U
Lepenici kao župnik župe na raskrižju triju vojski tj. župa je podjeljena na
prostor gdje su kontrolirali u jednom djelu Hrvati, u drugom djelu župe
Muslimani i u trećem dijelu Srbi. Vjernike sam posjećivao na svim dijelovima
župe. Tu sam uz vjerski rad pokušao unijeti u župu i kulturnog rada tj uz
glazbu, šport okupljati djecu da ne bi stradavala od mina kojih su obližnje
šume bile pune. Naravno da je bilo puno gradnje jer je sve uništeno tijekom
rata. U Jajce sam premješten 2000. godine
Fra Stipo Alandžak: Nas posebno zanima onaj
period tvoga života kojeg si proveo u svom rodnom Jajcu kao gvardijan i
župnik. Riječ je o vremenskom periodu od 2000. do 2006. godine. Reci nam
nešto o tom vremenu! Kako si prihvatio vijest da ideš za gvardijana i
župnika u Jajce? Kakva su bila očekivanja? Je li bilo razočaranja? Na koji
način su te prihvatili vjernici-katolici iz Jajca?
Fra Ilija: Vijest da idem u Jajce sam očekivao
jer sam i želio da nešto učinim za svoj grad. Jer je stanje bilo loše iako
je prošlo pet godina od povratka crkve se nisu gradile. Govorilo se da
ponovo trebaju hrvati ići iz Jajca i da se zato ništa ne gradi. Narod je bio
u stanovima, a sela se nisu dovoljno obnavljala. Politička atmosfera je bila
loša jer se stvorila napetost s Muslimanima. Neki fratri su stanovali po
stambenim objektima u gradu itd.. Mislio sam: Pokušat ću nešto učiniti pa
makar ću imati mirnu savjest da sam pokušao. Vjernici – katolici kao i
muslimani su me lijepo prihvatili i isto tako puno su očekivali od mene. Za
razočaranja ja ne znam. Mislim da je sve na koncu bilo dobro.
Fra Stipo Alandžak: Po dolasku u Jajce prvo što
si učinio, uz pomoć ostalih fratara iz samostana i cijelog jajačkog
katoličkog naroda, bilo je izgradnja montažne crkve, kako bi oslobodio
zgradu osnovne škole, koja se nalazi u blizini samostana a u kojoj se gotovo
pet godina slavila sveta misa i drugi sakramenti. U isto vrijeme, ubrzali
ste izradu projektnih planova i prikupljanje potrebnih dozvola za početak
izgradnje nove župne i samostanske crkve. Sigurno su ovi poslovi iziskivali
mnogo truda, znanja, snalažljivosti?
Fra Ilija: Provo što se uradilo jest prebacili
smo župni ured u samostan i fratri su uredovali u samostanu. Oslobodili smo
prostorije koje nisu naše i preselili se u privremene prostorije u
samostanskom prostoru. Odmah smo obnovili dvije dvorane i napravili montažnu
crkvu.
Zatim
nastavili rad na srušenom djelu samostana. Naime fra Stipo Marčinković je
jedan dio samostana obnovio i to krilo mi smo nastavili raditi. Zatim smo
vršili pripremu za gradnju srušene crkve Uznesenja B. D. M u Jajcu. Fra
Stipo Marčinković je napravio natječaj za crkvu i našao 8 dobri projektanata
od kojih je jedan izabran a to je projekat arh. Zvonimira Krznarića. Trebalo
je uraditi projektnu dokumentaciju. Trebalo je dobiti dozvolu za gradnju od
biskupa, a tako i od državnih institucija. Formirao sam građevinski odbor od
petnaestak uglednih građana i ljudi od struke. Predsjednik građevinskog
odbora bio je g. Branko Livančić koji je svojim dugogodišnjim političkim
radom u društvu našao snage da pomogne u organiziranju Građevinskog odbora.
Puno je tu dobrih ljudi bilo koji su se uključili u rad da ne smijem
pojedinačno isticati jer bi mogao nekoga povrijediti. Uglavnom oko samostana
ljudi su se okupljali i surađivali. Gradnja je počela 2001 a u pastoralni
prostr(kriptu) uselili smo 2003. godine što je iznenadilo i najveće
pesimiste.
Fra Stipo Alandžak: U proljeće 2001. godine bio
je blagoslov temelja nove crkve. Od tog trenutka građevina je svakodnevno
bivala sve veća i veća. Ubrzo je dovršena kripta i nakon mnogo godina mogli
ste ponovo s narodom slaviti svetu misu u „pravoj“ crkvi. Znam da je te
osjećaje, osjećaje radosti i oduševljenja koji su se tom prigodom pojavili u
tebi i kod naroda, tad bilo teško izreći i opisati. Ali kako sad, sa
distance od nekoliko godina, gledate na taj događaj?
Fra Ilija: Da, osjećao sam ponos i radost. No,
puno o tome ne razmišljam jer gradnja crkve u Smrtiću, novi poslovi, nove
obaveze u novoj župi odvlače mi pozornost na rješavanje životnih i vjerskih
pitanja i stavlja na marginu ono što je prošlo.
Fra Stipo Alandžak: Slavlje je vjerojatno
kratko trajalo. Trebalo je nastaviti gradnju crkve i zvonika sve do krova.
Kako se odvijala daljnja gradnja crkve? Je li bilo poteškoća? Tko su
dobročinitelji koji su vam pomagali? Kakav je bio odaziv jajačkih katolika u
novčanim prilozima i radnim akcijama? Jesu li gradnju pomagale Općina i
Država?
Fra Ilija: Crkva je građena od sitnih darova
siromašnih i obećanja bogatih. Bilo je pomoći od Države Hrvatske, od Bosne i
Hercegovine malo ili nimalo. Lijepa je pomoć stigla od dijaspore koja se
uključila prigodom posjeta fratara. Bilo je pomoći od fratara, od Kriche in
Not, od biskupa Franje Komarice, od pojedinih Provincijala, ali najviše od
onih kojima će crkva i služiti. Uostalom svaki je darovatelj upisan u knjigu
darovatelja tako da se vidi točno tko je sve darovao i koliko. Što se tiče
jajčana i njhove suradnje mogu reći da je bila dobra, ali ipak se više
uradilo nego što su jajčani davali za gradnju. Kad bih rekao da poteškoća
nije bilo, lagao bih, ali su se rješavale u hodu iako je djelovalo kao da
nema nikakvih problema.
Fra Stipo Alandžak: Manji zahtjevan, ali ni u
koje slučaju zanemariv posao odradili ste obnovivši krilo zgrade samostana
koje se veže uz zvonik crkve. Kako su tekli ti radovi?
Fra Ilija: Radovi na samostanu su tekli
paralelno s gradnjom crkve dio krila samostana koji je srušen do temelja je
doveden do krova, zatim potkrovlje tog krila potpuno je uređeno za
stanovanje tako da u svako vrijeme kad fratar i gost dođe u samostan ima
mjesta dovoljno. Urađen je apartman na I katu zatim dobro uređen župski ured
i dovršen podrum do crkve. To je nastavljeno krilo prema Vrbasu, a ostali
dio krila je uradio bivši gvardijan fra Stipo Marčinković. U ovom poslu
uključio se i fra Zvonimir (Franjo) Baković.
Fra Stipo Alandžak: Danas je svima dobro
vidljivo sve ono što se izgradilo za vrijeme tvoga upravljanja župom i
samostanom, a što je uistinu vrijedno hvale. Ali uz izgradnju „kamene“
crkve, gradili ste i „živu“ crkvu. Što se učinilo na tom području u tih 6
godina? Jesi li u potpunosti zadovoljan sa svojim pastoralnim radom i radom
ostalih fratara, koji su u isto vrijeme službovali u Jajcu, ili misliš da se
ponekad na tom području moglo učiniti i više i bolje od onoga što se
učinilo?
Fra Ilija: Kad bi se ponovo našao u istoj
poziciji sve bi uradio isto ništa ni manje a ni više.
Župna
zajednica je bila zadovoljna sa uslugom fratara u pastoralu, jer je sve
dobro funkcioniralo unatoč opsežnih poslova oko gradnje.
Fra Stipo Alandžak: U skupinu pastoralnih
poslova spada svakako i uređenje samostanske knjižnice i muzeja. Što bi nam
mogao reći o tim radovima?
Fra Ilija: Moram naglasiti da sam arhiv
samostana, knjižnicu i muzejske eksponate primio na hrpi izložene
propadanju. Arhiv samostana je sredio i popisao g. Stjepan Razum, arhivar iz
Zagreba, knjižnicu su uredili mladi iz frame pod ravnateljstvom Splitske
sveučilišne biblioteke, a muzej i eksponate muzejske popisala je arh. Nada
Đžankić-Opich. Ti su poslovi bili ogromni iako se toliko ne primjećuju ali
su važni za samostan. Naravno, od mene je to iziskivalo puno truda u
organiziranju tog posla. Mislim da se ovdje zaboravilo gradnja crkve u
Barevu, uređivanje okoliša oko samostana, povrat u vlasništvo samostana šume
fratarskog gaja, pokretanja postupka oko crkve sv. Marije i tornja sv. Luke,
pokrenut je i postupak oko rasadnika cvijeća ali zbog završetka mandata nije
dovršen. Ne možemo zaboraviti rad s ministrantima, čitačima, molitvenom
skupinom, rad sa Framom, rad sa folklornom skupinom, nabavljeno je pedesetak
kompleta narodne nošnje, rad s zborovima, rad sa grupom koja je uređivala
Župni vjesnik, redovite radio emisije , održavanje tribina i umjetnički
izložbi, razni susreti i t d …, a svakako organiziranje fratara na nivou
distrikta što nimalo nije bilo lako.
Fra Stipo Alandžak: Ovaj razgovor će biti
objavljen u Vjesniku jajačkog samostana. Vjesnik je prošli
mjesec doživio svoj privi probni broj, a nastavak je Župnog listića,
koji je pokrenut u tvoje vrijeme i koji je neposredno pred tvoj odlazak iz
Jajca doživio jubilarni 50. broj. Što misliš o Župnom listiću, a što
o Vjesniku?
Fra Ilija: Župni vjesnik kako ga Vi nazivati
listić je zamišljen da prati događanja oko izgradnje crkve i ostalih
događanja u župi. Pokrenuta je i Web stranica župe u kojoj su i povijesne
stvari objavljivane. Išlo se za tim da se što manje troška objavljuje što
više informacija. Mogu slobodno reći da se za vrijeme dok sam bio u Jajcu
ništa drugo nije redovito tiskalo. Taj Župni vjesnik kojeg se tiskalo u
2000 primjeraka dijeljen je besplatno.
Fra Stipo Alandžak: Kažete da je novi Župni
vjesnik nastavak starog, a njegov prvi broj je tiskan gotovo godinu dana
nakon zadnjeg izdanog pedesetog broja starog Župnog vjesnika. Očekivao sam i
prije da će te nastaviti s tim radom jer je to vrlo važno za grad i župu
Jajce. U gradu se koliko ja znam ništa ili povremeno nešto objavi, pa gdje
država i društvo podbaci naša je dužnost da crkva izvuče situaciju na dobro.
Prvi je broj dobro urađen i želim da tako nastavite i dalje.
Fra Stipo Alandžak: Pred sam kraj ovoga
razgovora, zamolio bih te za jednu kratku poruku čitateljima Vjesnika,
tj. građanima grada Jajca, svojim nekadašnjim župljanima i sugrađanima?
Fra Ilija: Jajce je hrvatski kraljevski grad. U
njemu svi ljudi trebaju živjeti u toleranciji i dijalogu. U Jajcu se može
lijepo živjeti i raditi jer Bog je svega tu darovao. S toga se svi građani
trebaju zajedničkim snagama zalagati za opće dobro.
Fra Stipo Alandžak: I još smo jedno kratko
pitanje: Na ljestvici od 1 do 5, kojom bi ocjenom ocijenio tih 6 godina
svoga života i rada u Jajcu?
Fra Ilija: Ovo Vam je neozbiljno pitanje, ali
ja sam u Jajcu radio više nego što sam mogao jer sam to radio iz ljubavi na
slavu Boga i dobro ljudi, a ne iz interesa i smatram da sam svoj dar dao
gradu Jajcu i odužio mu se kao svom rodnom gradu.
|
